Prema većini antičkih izvora, Narcis (Νάρκισσος) je bio sin rečnog boga Kefisa (Κηφισός, Cephissus) i nimfe Liriope (Λιριόπη). Ovu genealogiju najjasnije donosi Ovidije u Metamorfozama (III, 339–510), gde opisuje kako je Liriope, zavedena od boga reke, rodila izuzetno lepog sina. Na pitanje o njegovoj sudbini, proročanstvo proroka Tiresije glasi da će Narcis „živeti dugo — ako sebe ne spozna“ (si se non noverit). Ova zagonetna izreka najavljuje njegov tragični kraj i ujedno postavlja mit u okvir moralne pouke o granicama samospoznaje.
Pauzanije u Opisima Grčke (IX, 31, 7–8) beleži drugačiju, beotsku verziju mita, koju smatra starijom od Ovidijeve. U toj tradiciji Narcis nije bio zaljubljen u sebe, već u svoju sestru bliznakinju, čija smrt ga baca u očaj. Kada je kasnije ugledao svoj odraz u vodi, verovao je da ponovo vidi svoju sestru i od tuge umire. Pausanija izričito napominje da su kasniji pesnici, naročito rimskog doba, mit preoblikovali i dodali motiv samoljublja, koji u izvornoj beotskoj tradiciji nije postojao.
Treću varijantu donosi Konon u Diegeseis (24), gde Narcis potiče iz Tespije (Thespiae) i biva kažnjen zbog svoje oholosti. U toj verziji odbija ljubav mladog Ameinijasa, koji se ubija pred njegovim vratima i proklinje ga da i sam oseti bol neuzvraćene ljubavi. Ova priča je etički obojena i srodna mnogim helenskim narativima o hybris i nemesis, naglašavajući kaznu za prezir prema drugima.
Što se tiče porekla samog mita, najraniji poznati zapisi o Narcisu potiču iz helenističkog perioda, mada se pretpostavlja da su priče o njemu bile deo lokalne usmene tradicije u Beotiji znatno ranije. O Narcisu se ne govori ni u Homeru ni u Hesiodu, što ukazuje da mit verovatno nije pripadao najstarijem sloju grčke mitologije. Pausanija (IX, 31, 7) sam naglašava njegovu lokalnu beotsku prirodu, vezanu uz izvore i reke u okolini Tespije i Tanagre, gde su kultovi vodenih božanstava i nimfi bili naročito snažni.
Savremeni istraživači poput Karla Kerenyija i Waltera Burkerta smatraju da mit o Narcisu verovatno ima ritualno i simboličko poreklo, povezano s kultom voda, čistote i smrti, gde je lik Narcisa mogao predstavljati mladića koji umire — obrazac prisutan i u drugim helenskim mitovima poput onih o Hjakintu i Adonisu. Ovidijevo pesničko preoblikovanje je kanonizovalo rimsku verziju mita i postalo temelj za kasniju psihološku i estetsku interpretaciju Narcisa u evropskoj tradiciji.